Why you have to go and make things so complicated?

Uskrs je. Gledam kroz prozor. Počela je padati kiša. Uvijek pada kada sam tužan. Mrzim kada se uspomene vrate; kao nekakav kružni vlak. Katkada ode dalje, pa i najdalje, ali uvijek se mora vratiti na prvu stanicu, odakle je sve krenulo i opet krene. To je više evergreen. Sinoć mi je opet došla, iznenadno i magično. Ne, nije bio pun mjesec, bilo bi suviše romantično, niti je bilo nebo puno zvijezda, bilo bi suviše mistično. Jedna obična večer, bez ikakvih očekivanja, nadanja ni slutnje, pretvorila se u jednu prekrasnu pustolovinu. Kada misliš da je noć preobična da bude zanimljiva, pretvori se, odjednom, u san. I zaklopim oči i sanjam; pustim neka me vodi noćni povjetarac prema njoj. Primim je za nježnu ruku i ona me pusti da je vodim gdje god da zaželim (zapravo, samo sam predložio u koji kafić da idemo, ali ovako ljepše zvuči). Uz miris ruža i kristalnu polupunu čašu crvenog vina (zapravo riječ je o nekom osvježivaču zraka i čaši gustog soka), slušam njene riječi. Priča mi o dalekom egzotičnom svijetu (točnije Zagrebu) i raznim pustolovinama od kojih ostajem bez daha (zapravo, nije riječ o nekim pustolovinama, već o svakidašnjim problemima jedne studentice… a bez daha ostajem, jer ona svako malo puhne dim duhana točno u mene). Oči joj sjaje od tamno narančastog svijetla koje prolijeva stara lampa što nas gleda od gore, kao što je gledala i tisuće parova prije nas i tko zna koliko će ih se još nagledati u svome monotonom životu. Tada joj dotaknem kosu, koja je mirisala na lavandu (zapravo, smrdila je na duvan, ali nema veze), a ona se nasmije svojim usnama boje ruže (u biti, usne su joj nekako mlohave i ispucane, ali to ćemo zanemariti u svrhu ljepote). Taj stari klavir, koji je stajao pored nas, kao da je mamio da ga zasvira i ona se digne sa sjedala i počne da svira neki Noctturno. Bijaše je prelijepo slušati, toliko je glazba, što je stvarala svojim nježnim prstima kao što pauk oprezno tka mrežu, bila božanstvena da je cijeli kafić stao, uključujući i muziku, da čuje, bar na tren, tu božanstvenu melodiju. Kada je završila, ogromni aplauz, pohvale, od silnog oduševljenja konobar nam je donio bocu najskupljeg bijelog vina i buketić bijelih ruža (ne moram govoriti koliko sam preuveliča događaje u ove zadnje dvije rečenice). Pogledala me je svojim predivnim plavim očima, što zrače kao mjesečina u najljepšoj proljetnoj noći; šutila je a sve je rekla. Riječi su suvišne kada pogled sve govori. Riječi su zle i nemaju pravo na život. I tako smo krenuli dalje u noć.. (zapravo, mora sam nešto ići kući oko 23:00h jer sam imao nekih obaveza..)

U biti, bila je to još jedna u nizu, sasvim obična večer koju sam proveo s prijateljicom... ali sam je neobično doživio... (ne znam zašto)